|
(pretipkano iz moje bilježnice)
Kad ti je društveni život pomalo dosadan, zabavu nalaziš u snovima. Taj jedan jedini san može te odvesti u svjetove u kojima nikad prije nisi bio, osjećaje za koje nikad nisi ni pomislio da ćeš osjetiti. Neka radnja, za koju nikad nisi vjerovao da ćeš je odraditi, dogodi se u tim snovima. Neki bi pomislili da je nemoguće, jer "mozak producira ono već upijeno". Međutim, oni su u krivu. Podcjenjuju mozak i samu dušu.

Da, priroda čini čuda. Tako sam i ja u večernjim satima okusila djelić te mistične prirode, te sam se, omamljena, počela diviti: "Ja bi u London", uzdahnula sam, nostalgično se prisjećajući Onog Osjećaja. "Ajmo pobjeći!" hrabro je predložila. Mora da je i ona osjetila Onaj Osjećaj, jer inače ne bi imala hrabrosti za reći, a ni uopće pomisliti na to. Mislila sam da ona o tome ne razmišlja, no očito sam se prevarila. Ljudi su uvijek puni iznenađenja.

Složila sam se s njom, pa smo, od silne sreće i zadovoljstva što smo obje pomislile na Onaj Osjećaj, biciklima vozile kao navijene. A onda sam strgala hlače.

Sinulo mi je: "Što bi bilo s roditeljima? Sigurno bi se užasno brinuli za nas." Sad se pak ona složila. Raspravljale smo o mogućnostima, a onda smo se ipak rastale, i dalje s velikim, debelim osmjehom na licu.

Treba se procijeniti koliko je štete, koliko dobiti. Vrijedi li slomiti srca tolikim ljudima da bi ostvarile dječji, nepromišljeni san? Je li to sebično? A ipak, potaknuli bi toliko ljudi da pronađu sebe. A onda zbrojimo još i ta koja bi oni slomili. Ne, ne razmišljam kao dijete ili odrastao čovjek. Razmišljam poput čovjekoljubivog čovjeka avanturističkoga duha. Jer, ima li ičeg ljepšeg od Onog Osjećaja, pa čak i više! Hoće li moje srce uopće uspjeti primiti toliko sreće i spoznaje obistinjenja dubokih želja i snova?
Jutro je pametnije od večeri, kažem.

Update i objavljivanje
Danas ujutro: (31.8.)
sanjala bijeg u London.
|